Drugi Vatikanski sabor
Drugi vatikanski sabor donio je 16 dokumenata na latinskom: 4 konstitucije, 9 dekreta i 3 deklaracije. Njihovi nazivi i skraćenice dolaze od prve dvije riječi. Vremenskim slijedom objavljivanja to izgleda ovako:
1963.
1. Sacrosanctum concilium (SC) - konstitucija o svetoj liturgiji
2. Inter mirifica (IM) - dekret o sredstvima društvenog priopćavanja (mediji)
1964.
1. Lumen gentium (LG) - dogmatska konstitucija o Crkvi
2. Unitatis redintegratio (UR) - dekret o ekumenizmu
3. Orientalium Ecclesiarum (OE) - dekret o istočnim katoličkim Crkvama
1965.
1. Christus Dominus (CD) - dekret o pastirskoj službi biskupa
2. Perfectae caritatis (PC) - dekret o prilagođenoj obnovi redovničkog života
3. Optatam totius (OT) - dekret o odgoju i obrazovanju svećenika
4. Gravissimum educationis (GE) - deklaracija o kršćanskom odgoju
5. Nostra aetate (NA) - deklaracija o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama
6. Dei Verbum (DV) - dogmatska konstitucija o božanskoj objavi
7. Apostolicam actuositatem (AA) - dekret o apostolatu laika
8. Dignitatis humanae (DH) - deklaracija o vjerskoj slobodi
9. Ad gentes (AG) - dekret o misijskoj djelatnosti Crkve
10. Presbyterorum ordinis (PO) - dekret o službi i životu prezbitera
Gaudium et spes (GS) - pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu
Drugi vatikanski koncil htio je biti, prema riječima njegova sazivatelja Ivana XXIII., »aggiornamento« - podanašnjivanje, dovođenje stvari u oblik ili stanje koje priliči ili odgovara svojemu dobu, koje može opstati pred licem svojega vremena.
U času odluke da se održi Drugi vatikanski koncil naša se Crkva nalazila u teološko-kulturnoj krizi. Teško zategnuti odnosi između Crkve i Države u procesu razvijanja socijalističkog društvenog poretka kroz prvih petnaest godina poslije Drugog svjetskog rata imali su za posljedicu da je bila veoma stegnuta i gotovo nemoguća teološko-kulturna komunikacija s katoličkim Zapadom.
Neki dijelovi i tumačenja iz dokumenata drugog vatikanskog koncila:
LAICI U CRKVI
”Pošto je Sveti Sabor razjasnio službe hijerarhije, rado se obraća staležu onih koji se zovu laicima. Iako je sve što je kazano o Božjem narodu jednako upravljeno laicima, redovnicima i klericima, ipak se neke stvari posebno odnose na laike, muževe i žene, s obzirom na njihov položaj i poslanje. Temelje tih stvari zbog posebnih prilika našega vremena valja bolje ispitati. Sveti pastiri dobro znaju koliko laici doprinose dobru cijele Crkve. Oni, naime, znaju da ih Krist nije ustanovio da na sebe same preuzmu cijelo spasonosno poslanje Crkve prema svijetu, nego da na njihovu uzvišenu službu spada tako pasti vjernike i tako rasuđivati njihova služenja i karizme kako bi svi jednodušno na svoj način surađivali u zajedničkom djelu. Treba, naime, da svi ”istinujući u ljubavi rastemo u njemu, koji je glava, u Kristu” (LG 30).
Po prvi puta jedan ekumenski Sabor govori u dogmatskoj konstituciji o laicima. Tekst kaže da se ”rado” obraća misao na laike. Prve tragove o razlikovanju mjesta i službi svećenika, levita i laika nalazimo u poslanici Korinćanima sv. Klementa Rimskoga (oko 100. godine). Zatim nema ništa o tome sve do sabora u Konstanci (1415) i u Trentu (1545–1563). Ti su sabori željeli pružiti otpor pretjeranim postavkama Reforme, koja je nijekala nužnost službenog svećeništva u Crkvi. Nakon toga, trebalo je čekati dokumente Pija XI. i Pija XII. o apostolatu laika. Drugi vatikanski sabor htio bi za laike biti ono što je Tridentinski sabor bio za kler i dati do znanja da Katolička crkva nije klerikalna, a Protestantska laička. Ovdje se ne radi samo o apostolatu laika, već o cjelokupnom kršćanskom društvu iz definicije laika.
1. KOME SE KONCIL OBRAĆA I ZAŠTO?
Obraća se staležu laika, to jest da se u Crkvi laikatu prizna čast da tvori stalež. Stalež laika, prema Saboru temelji se na njihovom specijalnom položaju koji zauzimaju, kao i na njihovom specijalnom poslanju. Koncil promatra laikat kao nešto što je u Crkvi unutrašnje i stalno, bitnim činiocem Crkve, laičnost crkvenosti. Laici ne pripadaju Crkvi bilo kako. Oni tvore Crkvu. To je njihova čast, kao poseban stalež u širokom smislu riječi. Laici su muževi i žene podjednako, bez obzira na spolove, jer su svi oni obučeni u Isusa Krista. Nema više razlike između Židova i Grka, roba i slobodnjaka, muškog i ženskog (usp. Gal 3,28).
Zašto se Sabor obraća laicima? Ako je Crkva Božji narod, što smo već obradili u 2. poglavlju (LG), onda i laici zabrinuti za Crkvu, žele znati koja je njihova uloga u Crkvi. Crkva kao Božji narod, kao sakrament spasenja svijeta prolazi i kroz laike koji ulaze u sastav Božjega naroda. Uloga laika koji su svjesni svoje crkvenosti je za dobro cijele Crkve, koji sami trebaju uvesti Kraljevstvo Božje u svijet. Službe i karizme laika trebaju se uklapati u zajedničko vidljivo i povijesno djelovanje cijele Crkve, pod nadzorom hijerarhije. Sv. Pavao u poslanici Efežanima (4,15–16), opisuje otajtveno tijelo Kristovo Crkvu, u kojoj je zadaća svih kršćana naviještati istinu Evanđelja živeći u ljubavi, na izgradnju Kristova tijela u svijetu, kako je to zamislio sam Isus. Svaki krštenik na svoj način, prema primljenoj karizmi, treba povezivati i uzdržavati cijelo tijelo, koje je Krist, vodeći računa o jedinstvu za kojeg je molio Isus na posljednjoj večeri.
2. NARAV I POSLANJE LAIKA
”Ovdje se pod imenom laika razumijevaju svi vjernici osim članova svetoga reda i redovničkog staleža odobrenog od Crkve, to jest vjernici koji krštenjem uzglobljeni s Kristom u jedno tijelo, konstituirani u Božji narod i na svoj način sudionici Kristove svećeničke, proročke i kraljevske službe, vrše, koliko na njih spada, u Crkvi i u svijetu poslanje čitavog kršćanskog naroda” (LG 31).
Riječ laik, dolazi od grčke riječi laos, što znači narod. Tako su se u grčko rimskom svijetu nazivali podanici i mase puka kojom je vladala administracija, a koji nisu imali udjela u društvenom vodstvu. Nas ovdje zanima biblijski pojam laika. U Bibliji riječ laos, narod, u sklopu Božjeg izbora Izraela za Božji narod, sve bez razlike shvaća Božjim narodom. Sav Izrael, malo i veliko, u administrativnom i izvan administrativnom smislu jest Božji narod laos, nasuprot poganskim narodima koji su ethne. Sv. pismo Novoga zavjeta koji puta upotrebljava riječ laos u grčko rimskom smislu, da označi razliku između vjernika i njihovih pastira. Pod povijesnim vidom Sv. pismo sve bez razlike shvaća kao Božji narod. Klerik ili neklerik, odnosno laik, pripadnik je onom mnoštvu kojega je izabrao Bog za svoj narod. Kasnije je Crkva, na temelju profane upotrebe riječi laos, izvela riječ laik, to jest vjernik kojega vodi klerik. Danas Sabor hoće sagledati stvaran položaj laika koji žive u svijetu. Laik je vjernik koji je krštenjem uzglobljen s Kristom u jedno tijelo, uveden u Božji narod i na svoj način postao sudionikom Kristove svećeničke, proročke i kraljevske službe. Laik je dio Otajstvenog tijela i Božjeg naroda. Laik je ta cjelina, otajstvo, otajstvo milosti, otajstvo Božjeg posinaštva, otajstvo Božje ljubavi na zemlji. Kao čovjek, laik je tumač kozmosa, njegov liturg, gospodar i kralj. Po milosti krštenja, laik postaje dionikom Kristove svećeničke, proročke i kraljevske službe, jer je po krštenju ucijepljen na samoga Krista. Laik je dakle čovjek, po nauci sv. Pavla, on je novo stvorenje u Kristu, obnovljen čovjek, slobodan građanin svijeta.
Čovjek, laik, vrši svoju svećeničku, proročku i kraljevsku službu u povijesnom zbivanju, zajedno s ostalim ljudima, u konkretnom ljudskom društvu, u svijetu. On nije redovnik ili klerik da se povlači iz svjetovnih poslova. Po svojoj naravi, upravo zato što je čovjek, on radi na uzdržavanju i napretku čovječanstva. A iz sakramenta krštenja proizlazi njegova obveza da se rad oko unapređenja i uzdržavanja čovječanstva ugrađuje u nadnaravnu dimenziju, to jest da se sve okristovljuje. Laik krštenik nije profano biće u svijetu. On je član Crkve. Laik živi u svijetu kao i svi ostali, koji nisu vjernici ili su pripadnici različitih vjeroispovijesti, nema drugih zadataka od onih što ih imaju drugi članovi društva, ali on svemu pristupa sa sviješću okristovljenog čovjeka u stvorenom svijetu. To poslanje je milosno poslanje u kojem laik–krštenik vršenjem svoje ljudske trostruke funkcije svećenika, proroka i kralja svemira na Kristovoj razini, samoga sebe, svijet i čovjekovu povijest pripravlja da budu po Kristu i s Kristom proslavljeni u vječnom izražaju njegove slave. To je kristološko–antropološki vid čovjeka laika, njegove uloge u Crkvi i u svijetu.
»Kad je točno na današnji dan 1959. papa Ivan XXIII. u rimskoj bazilici sv. Pavla izvan zidina najavio sazivanje i održavanje Drugoga vatikanskog sabora, umjesto oduševljenja u toj velebnoj peterobrodnoj crkvi - svjedoče kroničari - zavladao je muk. Teško je iz te tišine bilo tada iščitati da će se do 1965. moći roditi najsnažniji glas, prolom govora Crkve na drukčiji način, ponajprije o sebi samoj, s jedne strane na iznenađenje, ali i u ozračju željenoga i očekivanoga u tadašnjemu svijetu« - istaknuo je u uvodnim riječima dr. Ivan Šaško, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, na početku 45. teološko-pastoralnog tjedna: »Četrdeseta obljetnica završetka Drugoga vatikanskog sabora: očekivanja, ostvarenja, izazovi«, koji je od 25. do 27. siječnja održan u dvorani Među biskupijskoga sjemeništa na Šalati. Taj izvanredni događaj u povijesti Crkve i cijeloga svijeta, nastavio je dr. Šaško »ostavio je traga u teologiji, u odnosu Crkve prema drugim kršćanskim zajednicama i religijama, u pristupu suvremenomu svijetu. Katolička se Crkva otkriva kao svjetska, a ne eurocentrična Crkva; sebe shvaća kao Božji narod na temelju zajedničkoga svećeništva; ona je uronjena u radosti i boli tjeskobe i nadanja ljudi te osjeća potrebu za solidarnošću i služenjem drugima. No, danas se ne može previdjeti niti stanovita oporba Koncilu i traženje reforme Reforme. Prstom se pokazuju oni izričaji u dokumentima koji su rođeni iz kompromisa i koji su odveli - kako bi neki rekli - u proturječni pluralizam. Ipak, postoji jasna usmjerenost Drugoga vatikanskog sabora... I onda kada pred sebe stavljamo drukčija pitanja od ondašnjih, ne znači da je Koncil prevladan, nego baš suprotno: u tome postavljanju pitanja progovara Koncil, odnosno Duh Sveti...«
Dokle se stiglo u obnovi naših crkvenih zajednica
Nazočne sudionike i goste, među kojima su bili: apostolski nuncij u Hrvatskoj nadbiskup Francisco-Javier Lozano, vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, nadbiskupi i biskupi iz Hrvatske i BiH, dekani i profesori s teoloških učilišta u Hrvatskoj i BiH, redovnički poglavari i poglavarice, predstavnici drugih kršćanskih Crkava, te više od pet stotina dijecezanskih i redovničkih svećenika, redovnica i pastoralnih djelatnika iz Hrvatske, susjednih i europskih zemalja, pozdravili su: veliki kancelar KBF-a kardinal Josip Bozanić, dekan dr. Josip Baloban, predsjednik BK BiH banjolučki biskup dr. Franjo Komarica, dekan splitskoga KBF-a dr. Marijan Vugdelija, predsjednik Mešihata Islamske zajednice, muftija Šefko Omerbašić, predstavnici Srpske Pravoslavne Crkve, Evangeličke Crkve uime svih Crkava reformacijske baštine, Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, Sveučilišta u Zagrebu i zagrebačka gradonačelnica Vlasta Pavić.
Koliko je Crkva u Hrvatskoj koncilska?
Tjedan je službeno otvorio dekan KBF-a dr. Baloban koji je upozorio kako se četiri desetljeća nakon Koncila moramo pitati koliko je Crkva u nas koncilska, ako u većoj mjeri nismo uspjeli deklerikalizirati pastoralno djelovanje Crkve, ako su nam pastoralne strukture više deklarativnog i dekorativnog, umjesto djelatnog karaktera u smislu suradnje, suodgovornosti i zajedničkog planiranja, ako se nove teološke spoznaje slabo primjenjuju u pastoralnoj praksi, ako prosječni hrvatski kršćanin, i klerik i laik, više voli izvanjski i folklorni, a manje strpljivi, nevidljivi, ali u biti daleko učinkovitiji pastoralni rad koji stvara osobni kršćanski habitus, koji je sposoban suočiti se sa svim izazovima nastajućeg pluralističkoga hrvatskog društva?
Dr. Baloban je na kraju svima uputio poziv: »Izvucimo Koncil iz arhiva, ponovno pozorno čitajmo njegove dokumente, te koncilsko učenje i naš ustajali mentalitet suočimo s novim društvenim izazovima... jer hrvatsko društvo treba odgovorne, poštene i moralne vjernike koji će zajednički sa svećenicima i pastoralnim djelatnicima kao istinskim intelektualcima i ljudima duha voditi Hrvatsku prema boljoj budućnosti.«
Prevladano dualističko sučeljavanje Crkve i svijeta
Prvo predavanje »Kako danas čitati i razumijevati Drugi vatikanski sabor« održao je dr. Nediljko Ančić profesor na splitskome KBF-u, koji je naveo kriterije za što vjernije iščitavanje koncilskih poruka i nakana, koji se mogu sažeti pojmovima: posadašnjenje, pastoralno usmjerenje Crkve i znakovi vremena. Govoreći o Koncilu kao početku novog razdoblja u povijesti Crkve, posebno je istaknuo pastoralnu konstituciju o Crkvi u suvremenom svijetu »Radost i nada« (Gaudium et spes), koja je po mnogima i najuspjeliji dokument Sabora. Ona prevladava dotadašnji opterećeni obrazac dualističkog sučeljavanja Crkve i svijeta novom otvorenošću svjetovnoj zbilji, priznajući autonomiju svjetovnih područja.
Dr. Mato Zovkić, profesor na Vrhbosanskoj teologiji u Sarajevu, govorio o recepciji, tj. o primanju Drugoga vatikanskog sabora u Crkvi u Hrvata. Kao zaslužne promicatelje i animatore recepcije u prošlosti i sadašnjosti naveo je »Glas Koncila«, »Kršćansku sadašnjost«, župnike i njihove suradnike laike, teološka učilišta i časopise, redovnice i redovnike te biskupske konferencije i pojedine biskupe. Podsjetio je i na činjenicu da se »koncilski disidenti« u Hrvatskoj nisu organizirali u pokret, te da se njegovim prihvaćanjem Crkva u Hrvatskoj još jače uključila u europsko i svjetsko katolištvo.
Sudionici na otvaranju TPT-a
Sveto pismo »predano« svim vjernicima
Predavanje o važnosti dogmatske konstitucija o božanskoj objavi »Dei Verbum« (Božja riječ)održao je dr. Ante Popović, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Njezina se novost najkraće može svesti na činjenicu da je Božja objava u povijesti, gestama i riječima, dijaloška, u kojoj Bog prijateljuje s čovjekom. Konstitucija govori o četiri faze objave, čiji je vrhunac Isus Krist. Koncil je »predao« Sveto pismo svim vjernicima, koji su ga pozvani čitati i njime se hraniti, te Božju poruku konkretizirati u sadašnjem vremenu. »Liturgijska obnova u svjetlu poslije saborskih smjernica« - naslov je predavanja koje je održao dr. Ante Crnčević, profesor na KBF-U u Zagrebu. Konstitucijom »Sacrosanctum concilium« naviješten je veliki liturgijski obrat jer su koncilski oci shvatili da liturgija duboko zadire u sam život Crkve, te da sama narav liturgije zahtijeva trajnost obnove. No, četvrto se desetljeće konstitucije, po njegovu mišljenju, može nazvati krizom »polovice puta« jer se čini kao da liturgija proživljava umor. Obnova se mora temeljiti na nekoliko načela kao što su: uskrsno otajstvo, koje je prisutno u svakom liturgijskom činu, odnos između liturgije i povijesti spasenja, u kojemu u prvom planu ne smije više biti kultna dimenzija, već djelo spasenja, primat Božje riječi, poimanje liturgije kao vrhunca i izvora, te obreda kao događaja, znaka i puta spasenjske zbiljnosti.
O razdoblju između Sabora i objavljivanja preuređenog i osuvremenjenog Zakonika kanonskoga prava, koji je Crkva dobila 25. siječnja 1983. godine, govorio je dr. Josip Šalković, profesor na zagrebačkome KBF-u, u prvome dijelu predavanja: »Zakonik kanonskoga prava - teološko-pravna sinteza Sabora«. Zakonik, koji se može shvatiti kao napor da se crkveni nauk, tj. saborska ekleziologija, prenese i izrazi govorom kanona, potrebno je tumačiti kao idealni program preobrazbe Crkve, koju tek treba ostvariti u budućnosti, što se uvelike razlikuje od uvriježenog i raširenog suhoparnog i beživotnog poimanja. Stvaranje toga novog pravnog mentaliteta kao i novi pristup kanonima treba razumjeti u idealnom trokutu kojeg čine: Sveto pismo, dokumenti Drugoga vatikanskog koncila i novi Zakonik.
»Kršćani se ne smiju dati istisnuti iz javnosti«
Dr. Stjepan Baloban, pročelnik Katedre socijalnoga nauka Crkve KBF-a u Zagrebu, održao je zanimljivo i vrlo aktualno predavanje »Moralni i etički izazovi četrdeset godina nakon Koncila«, koje se može svesti na hitnu potrebu da se moralno učenje Crkve približi suvremenom čovjeku. Pri tome je važno da crkveni predstavnici, i klerici i laici, imaju jasne stavove i primjerenu metodu u priopćavanju. Za hrvatsko je pluralističko društvo znakovito već dulji niz godina da se u javnim raspravama o pitanjima vezanim uz brak, obitelj, spolni život i bioetiku vrlo rijetko čuju vjernički glasovi. To je za Crkvu problematično, posebno u situacijama kada se mijenja zakonodavstvo i kada se lijeve političke opcije približavaju i poistovjećuju s liberalnim opcijama, koje žele udaljiti Crkvu iz rasprava na društvenoj razini. Prema ocjeni dr. Balobana, sadašnje je hrvatsko društvo otvorenije za rješenja, prijedloge i nauk Crkve u socijalnim problemima, dok je u etičkim suprotna situacija. No, kršćani se na tim područjima nikako ne smiju dati istisnuti iz javnosti.
O vremenu postsaborskoga pastoralnog oduševljenja, kasnije stagnacije i zadaćama na koje obvezuje vjernost II. vatikanskom saboru, bilo je riječi u predavanju: »Pastoralno-katehetska praksa i saborska baština« dr. s. Valentine Mandarić i dr. Ružice Razum s KBF-a u Zagrebu. Jedna od njihovih osnovnih poruka je da obnoviteljski duh Sabora ne predstavlja prekid s prošlošću, već promjenu mentaliteta, te da je, usprkos ponovnom buđenju laičkih služba u Crkvi, pastoralno djelovanje i danas izrazito klerikalno. Stoga, za uspješno pastoralno-katehetsko djelovanje ostaju trajan imperativ koji nemaju alternative smjernice sadržane u pojmovima: posuvremenjenje, čitanje znakova vremena i dijalog.
O koncilskom ekumenskom zamahu i današnjim traženjima govorio je dr. Jure Zečević, tajnik Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog. Na početku je pokazao u čemu se praksa službene Crkve u odnosu na ostale kršćanske Crkve razlikovala u vrijeme prije i nakon Drugoga vatikanskog sabora, koja se može označiti kao prijelaz od mentaliteta isticanja razlika prema mentalitetu prepoznavanja zajedničkoga. U tom duhu dogodili su se veliki ekumenski događaji od zagrljaja pape Pavla VI. i patrijarha Atenagore I. na Maslinskoj gori u Jeruzalemu 1964. godine, uklanjanje anatema iz 1054. godine, do osnivanja brojnih mješovitih teoloških komisija, ekumenskih katedara na teološkim fakultetima, pokretanja ekumenskih osmina i sl. Danas su prisutne dvije struje, od kojih jedna polazi od toga da jedinstvo zapravo već postoji u dostatnoj mjeri, a druga drži da je za prakticiranje interkomunije potreban veći stupanj jedinstva.
Koncilska prementalizacija
Predavanje: »Pristup religijskoj problematici na temelju saborskih smjernica i današnjeg razvoja« održao je dr. Nikola Dogan iz Đakova. Papa Ivan XXIII. hoteći progovoriti o stradanju židovskog naroda u Drugome svjetskom rata, proširio je tu temu i na odnos kršćanstva prema ostalim nekršćanskim religijama: islamu, hinduizmu i budizmu. Nakon Koncila rasprava se vodila na trima razinama o teologiji religija: na eksluzivističkoj, koja je isključivala bilo kakvu vrijednost religija za Crkvu, na inkluzivističkoj, koja ih je vidjela kao »pripremu za evanđelje«, i na pluralističkoj, koja je u religijama vidjela različite ali jednake putove prema jednome Bogu. Na kraju se spomenuo i nove pojave u Crkvi i svijetu, s posebnim osvrtom na odnos kršćanstva i New agea.
U posljednjem predavanju završnoga dana dr. Željko Mardešić održao je predavanje: »Crkva i suvremeni svijet: današnje perspektive«, u kojemu je najprije sažeto ali vrlo iscrpno opisao sva najvažnija politička zbivanja, duhovna previranja i stremljenja, u godinama Koncila i nakon njega. U njima je prepoznatljiv prvotni silan zamah, postupno slabljenje i naposljetku kraj lijeve utopije i nazadak građanske utopije i njezinih demokratskih ustanova, tj. urušavanje tzv. građanskog društva. Crkva u tim društvenim mijenama treba biti djelatni sudionik s pet poželjnih lica Crkve u današnjem vremenu: Crkve siromašnih i zapostavljenih, Crkve dobrote i ljudskosti, Crkve nade i radosti, Crkve mirotvorstva te Crkve dijaloga sa svijetom.
Tjedan je završio s radom u četvrtak 27. siječnja plenarnom diskusijom. Zahvaljujući svim sudionicima i organizatorima, dekan KBF-a u Zagrebu, dr. Josip Baloban u završnom je govoru uz ostalo istaknuo: »Kod naših dviju vrijednih obljetnica recimo: Teološko-pastoralni tjedan i Drugi vatikanski koncil idu dalje... Pokušajmo ono što smo ovdje čuli što više moguće oživotvoriti u našoj svakodnevnoj pastoralnoj praksi. Ako je ovaj PTP pridonio, makar i djelomičnoj promjeni našega tradicionalnog mentaliteta, ili ako je u nama potaknuo izrazitiju koncilsku prementalizaciju, onda uzmimo to ozbiljno... Spoznali smo da Drugi vatikanski koncil kao univerzalni i višestoljetni projekt Katoličke Crkve mora ići dalje na osobnoj, eklezijalnoj i napose na društvenoj, tj. ovosvjetskoj razini.«
neki dijelovi preuzeti iz glasa koncila
Non Nobis Domine Non Nobis Sed Nomini Tuo Da Gloriam
© OCMTH CROATIA